Tragovi mudrosti, putanje života, odjeci stilova, problema i uspjeha, godine, osjećaji… Što to sve u konačnici predstavlja? Što zapravo znače godine? Matematički niz, inteligenciju? Jesu li bore znak da ste nadmudrili onog 20-godišnjaka u sebi ili ste pak izgubili šetajući krivim životnim ulicama. Tko je dovoljno mudar da preduhitri sudbinske zapise u svima nama, usađene rođenjem, tko je dovoljno mudar da bude vječno mlad?
Kao djevojčici kulminacija razbibrige je bila posuditi mamine stvari, šminku, te posebice preveliku obuću za dječiju nogicu, stajati ispred ogledala zamišljajući daleku budućnost. Šepureći se nije bilo bitnije stvari, veće brige od crvenog ili ružićastog ruža, nije bilo ljepše osobe od mene. Kako sam bila u krivu, bliska je bila budućnost, žurila sam miljama predaleko, nisam bila pažljiva u prohtjevima. Željela sam i trčala ozbiljnosti, a ona neminovno svakom zakuca na vrata. Štikle mi savršeno pristaju na nogama, ruž je dio svakog izlaska i ženske lude higijene, nisam si više najljepša, pored mene su maloljetnice nesvjesne svojih čari, a ja ugrožena njihovim nepercipiranjem ljepote osjećam se obezvrijeđeno. Ja mukotrpnom održavam svoje najbolje crte lica, a ona ih uzaludno troši na bezvrijedne trenutke ne iskorištavajući iste.
Priče su postale stvarne, problemi svakodnevni. Ne žalim se lijepo mi je, uživam u mladosti i životu. Kao što svatko treba u bilo kojoj životnoj dobi znati cijeniti dar trenutka. Ipak jedna stavka je najbitnija. Kad se pogledate da li vam se sviđa osoba u koju ste odrasli, bi li se maleno dijete u vama sramilo onoga što ste postali? Djeca nikad ne lažu. Mislimo ako smo ozbiljni da smo postigli cilj, a što bi on trebao biti? Zar nije meta biti zauvijek mlad, imati onu istu bebu u sebi, biti spontani i veseli, sigurni u svoje kompetencije i voljeti si slabosti? Ja neću da odrastem! Ne, ja to odbijam. Valjda su vrckavi geni. Moja obitelj je otkačenija od bilo koje tinejđerice, i ja to obožavam. Životni duh koji voli živjeti i biti proživljen. Ne morate se nedolično odijevati da vam u staračkom domu starici od 70+ MILF godina svi ismijavaju neonske tange.
Biti odan sebi ne znači biti neumjeren, doziranost kako u ponašanju tako i u općeprihvaćenim normama treba doći razmjerno starosnoj dobi. Ali zar vam netko može zabraniti da plešete, smijete se, zabavljate i uživate? Ako mislite da se toga treba odreći, prvenstveno biste se tada trebali zapitati tko vam je to rekao, zašto to mislte i trebate li nekoga da vam pomogne izvući vas na pravi put. Kao i ovisnot u nečemu, budite ovisni hedonisti, jednom ste ovdje. Pogledajte si odraz, pogledajte tu curicu /dječaka zamrljanog od blata, koji ne želi kući jer voli biti s prijateljima, pogledajte ga, ne kasnije sada. Čega se stidite, zašto ne volite gledati refleksiju, mislite da bi pokazala nešto što i sami znate – da postupate pogrešno? Trošimo novac kojeg ne posjedujemo da bismo zadivili ljude koje ne volimo, kupujemo stvari koje nam ne trebaju, živimo da bismo impresionirali one koji ne vole život.
Kao što ste prerano ulazili u svijet idealiziranih odraslih ljudi, nadobudno se vratite na početak, uvijek ima mjesta ako se krene sad. Vi imate moć sve mijenjati, svoju svakodnevnicu, dar vremena je vaš. Možda lice nije zategnuto, imate pojas sreće od previše božićnih kolača oko stomaka i bedara, ali zar to znači da nemate onu istu potrebu skočiti u vis i povikati kao nekada davno: „Živote, dobar ti dan?“ Nemojte više gledati oronulu osobu, čaša je puna ili prazna, kako vi interpretirate. Glumite, sve je jedna velika pozornica, a vi nikad niste bili mlađi nego što ste danas, sutra ste stariji za jedan dan, gluplji za 24 sata, ali odraz neka bude vječna mladost.
Nandi Uzelac
Ostavite odgovor