Koračamo žmureći. Ponajčešće. Polusvesno nastojimo da stvarnost ne vidimo onakvom kakava jeste. Šarena je. Magična. Bremenita. Prebogata. Ne uspevamo baš uvek da vidimo da je ono što nam se čarobnim čini neretko samo čista NElepota polulepo upakovana. Trebalo bi da je umetnost “ono nešto” s čim ćemo “nahraniti” svoj duh kada ga neke obično – neobične stvari ugroze. Moguće da i pokušavamo upravo tu stvar, ali nam to ne polazi uvek za rukom, možda baš iz razloga što lepotu tražimo tamo gde je nema, tamo gde ne može da postoji, u umetnosti koja to nije ili koja, ako to jeste, isuviše se “nakićenom” čini.
U vremenu u kom se nalazimo, sa polovinom vrednosti koje su izgubile na snazi, teško je govoriti o tome šta umetnost jeste, kao i o tome šta ona nije, odnosno o kiču i šundu. Kič je, naime, “umetnost” koja se “ulaguje”, koja se “trudi da se dopadne”, koja prosto poziva da je gledamo, upijamo, imamo. Dopadljiv je. Budi u nama emocije kojih smo željni. Šund bi, praktično, bio isto to, samo što se tim izrazom obuhvataju knjige bez gotovo ikakve umetničke vrednosti (po sadržaju obicno kriminalne, avanturističke, pornografske…)
Jedan poznati filozof je u svojoj filozofiji imao tezu o prevrednovanju svih vrednosti. Moguće da je baš to ono što bi nam danas pomoglo da umetnost vratimo na pravi put. Izgubila je na snazi. Postala komercijalna. Ono o čemu pojam masovne kulture govori ukazuje i na to koliko je važna stvar za razvoj društva upravo to “komercijalizovanje” umetnosti. No da li je, samim tim, umetnost izgubila na snazi i nešto manje ostala ono što je prvobitno bila? Svakako.
Zašto je potrebno da jedan prosečan, nimalo obrazovan građanin na zidu, kao dekoraciju prostora, ima kopiju da Vinčijeve Oproštajne večere, kada se on, ionako, neće truditi da tu sliku razume, nalazeci ekstremnu umetničku vrednost u njoj?! S druge strane, pričaće nam o tome kako je Tolstoj savršeno napisao Anu Karenjinu, samo zato što je pogledao istoimeni film, i u našim očima će se zaista činiti vrednim. I obrazovanim. I gde je tu smisao?! Ne, preterujemo… Smisla zaista ima. Smisao je u edukovanju. Delimičnom, bar. To što je pravoj umetnosti oduzeta vrednost, sasvim je druga priča koja se potrošača kiča i šunda ne tiče, a proizvođača još manje. Profit, dakle. To je ta magična reč.
Naposletku, bitno je pomenuti i da čovek koji oseti i zna vrednost umetnosti, neće (bar ne tako često) doći u iskušenje da postane konzument kiča i šunda, već će nastojati da nađe nešto što zbilja može da utoli njegovu glad za estetskim. Sposobnost da procenimo koliko je vredno ono što je vredno – leži u nama samima. Moramo da se gradimo, da se usavrsavamo, da osposobimo svoje oči (kako spoljašnje tako i “unutrašnje”) da vide ono vredno gledanja. A moguće da i nije tako teško kao što se čini…
Dijana Knežević
Da, vrlo je tesko utvrditi granicu izmedju „cudnog, extremnog ili zaista dobrog stila i kica“ ili sunda… U sustini, i sama povremeno bivam odusevljena komadicima bljestece kicaste lepote. 😀 Ipak, poenta je ju NEopijenosti kicem. Cak i ako kic zaista jeste ono sto nam se najcesce dopada – vazno je toga biti svestan.
Ja bih, svakako, uvek „glasala“ za odistinsku umetnost. No potrosacko drustvo bas i nema uvek vremena za to. 🙂
inspirativan tekst. i gde je zapravo granica izmedju cudnog, extremnog ili zaista dobrog stila i kica? i ko je kompetentan da tu granicu postavi? verovatno niko. i niko ne moze onog ko je vidljivo nepotrebno prenatrpan detaljima osuditi ili mu reci: to nije stil koji ide iz tebe, to je cist kic. ili da napadno nasminkanoj dami u autobusu iscupa iz ruku novi ultrapopularni krimi-roman. kao i za vecinu stvari u zivotu, mozemo imati licno misljenje ali nemati i mogucnost primene istog. ako posumnjamo u kvalitet necijeg ukusa jedino sto mozemo da odlucimo je da mu damo savet ili da ga ne pozelimo u svom drustvu. ali onaj ko prijatelje bira po stilu, da li ih uopste zasluzuje?
odlican clanak. veliki pozdrav za dijanu i redakciju zenske strane. 😉