Vera u ljubav

Autor:

Dijana Knežević
0 Shares

Autobus, dakle, opet kasni ili ja opet kasnim na autobus. Stojim, očekujem vozilo u kom se nimalo prijatni mirisi talože, uz to potpuno uništena činjenicom da ni moje šiške ne izlgedaju onako kako bi trebale, da su mi farmerice sasvim daleko od komfora koji je, nalazim, neophodan pri vrelini dana kom unapred dajem pridev – uzaludni.

Sklona da posmatram zapanjujuću količinu ljudske “opuštenosti” na ulici (koja uključuje “diskretno” pražnjenje nosa, bacanje smeća, upadljivo posmatranje drugih individua i sve tome slično) odlučujem da se i ovoga puta posvetim takvim radnjama. Kako to obično ne biva – uspevam da zapazim neobičan par na klupi, u obližnjem parku. Ne znam da li se ljudi na toj starosnoj granici još uvek nazivaju sredovečnima; žena je mogla imati pedesetak godina, a muškarac je mogao da zakorači u šezdesetu. Nisam od onih koji se gnušaju dodira i poljubaca koje stariji i sredovečni ljudi razmenjuju. Isto tako, nisam ni od onih koje obuzima nepojmljiva milina kada vide sklad koji među parom tih godina može da vlada. Ipak, ovaj par izgledao je potpuno… drugačije. (Kažem – drugačije, svesna da nikada neću umeti da nađem reč koja bi potpuno opisala “boju” tog prizora.)

Nisu sedeli na klupi onako kako ljudi obično sede, već su je zakoračili, potpuno okrenuti jedno ka drugom i, verujem, isto toliko jedno na drugo koncentrisani. On je govorio. Ona se smejala. I svaki put kad bi je smeh poneo, na trenutak bi naslanjala glavu na njegove grudi. Mogli su biti potpuni stranci. Mogli su biti stari ljubavnici. Mogli su biti bilo ko i bilo šta. A, opet, mogli su biti takvi već… dugo. U ljubavi. Ili bar u nečemu što na ljubav potpuno liči. U toj totalnoj koncentrisanosti jedno na drugo, u tom totalnom slepilu za sve oko njih, recimo.

Onako romantično i polupatetično, kako ja to već umem, odlučila sam da verujem tek da su savršen prikaz onoga što gotovo svako od nas može da ima, a što, opet, gotovo svako, na izvestan način, “ugasi”. Fantastično sačuvali mladost, sposobnost zatvaranja i otvaranja za svet u jednom trenu, predivno sačuvali živost duha i sposobnost da lepršavo osećaju. Stajala sam i slavila ljubav, ili bar nadu uloženu u san o njoj. Ja sam na trenutak osetila da je moguće. Ja sam na trenutak osetila da je, ma kakva, ma čija, vera u ljubav osnovana. Ja sam na trenutak dobila potvrdu onoga u šta sam odbijala da ne poverujem. I bila sam srećna, zahvalna sebi, njima, planeti, vozaču autobusa. Pritajenog daha posmatrala sam prizor koji nije svako umeo da vidi. U magičnoj ozarenosti, oni su upijali jedno drugo osmesima. I to je bila realnost.

Uspela sam da zanemarim ljudsku “opuštenost” na ulici, gledajući tek divniju stranu iste. I, kada je autobus konačno došao, ušla sam u vozilo za Negde, do srži svesna (ponovo onako romantično i polupatetično, kako umem biti) da će i najuzaludniji dani života nadsve biti poništeni, ako i kada, od sveta i sreće, otmem onaj trenutak u kom Nekog gledam Takvim pogledima.

Dijana Knežević

Jedan Ping

  1. Pingback: Prvi sastanak | Ženska strana

5 Komentara

  1. Jelena Đorđević Reply

    Kao nepopravljivi romantik moram da priznam da mi se jako dopao tekst. I ja imam nekog kog tako gledam…. nadam se da cemo upijati jedno drugo pogledima i sa pedeset. Radimo na tome 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.