Mi nismo kao drugi, previše je u nama ekscentričnosti, ne smijemo dopustiti drugima da nas upoznaju, napravit će od nas nakaze društva. Dobra izjava, teško gradivo za početničke lekcije upoznavanja vlasitog personaliteta i kvaliteta u okolini. Dajem dvije sebe za troje vas, jeftini jeftino, objekt je ženski rod, rijetko upotrebljavan, starost 21. godina, do isteka zaliha. Isti taj predmet upravo sijedi i piše ovu kolumnu po deseti put, zbog nesigurnosti i dvoumljenja oko ove, meni osobno jako značajne i komplicirane tematike.
Kako definirati uobičajeno od nesvakidašnjeg, da li starih ekstravagancija se povlači zajedno s ekscentričnošću. Najbitnije pitanje, a po čijim standardima i kojim normama to dvoje razlučiti. Većinom su nam usađene kvalitete i životna stajališta. Ona se podrazumijevaju u određenim kulturama i socijalnim okolinama, nasljeđujemo ih kao miraz. Što je meni svakodnevno, na drugom kontinentu je apstrakcija. Može li se onda definirati? Ako može, kako, čime, po čemu? Ma, ne glumim ovdje da sad vas podučavama priložnim oznakama i vokabularu, ali tko će meni reći po čemu sežu moja ograničenja? Ljudi posežu za univerzalnošću, ne žele odstupiti od jednolikosti, strah nas tjera da budemo jedni od mase, cijelokupnosti.
Zašto negiramo svoju posebnost, pokušavamo se utopiti u moru jedne cijelovite misli, zaboravljamo na vlastitu snagu vizionarizma i imaginacije, sposobnosti da postignemo nešto više ili samo drukčije, da odstupimo jedan korak dalje. Kad bismo se odmaknuli samo taj jedan korak, dobili bismo potpuniju sliku svega. Iz daljeg bismo vidjeli kako se životi koprcaju u svakodnevnici, ugušeni vlastitim liberalno modernim slobodama, ograničenima ljudskim umom i rutinom, kako to inače već biva. Ljepota monotonosti je već u samoj riječi – osjetiti sigurnost. Nema straha za novo sutra, za nekom promjenom. Imate svoje gnijezdo gdje ste se nastanili, živite, dišete, hranite se, ljubite i nama dobro. Jutro započne jednom lijepom miomirisnom kavom, ponekim pecivom, radno posljepodne, jedan poljubac voljenima, parade ljepote na kavi s prijateljima, u kavani premaloj za sve nas. Nevolje u raju se dogode iznenada, rolete sobe se zamrače, vi osjećate premaleni životni prostor, trebate promjenu, nešto veće, nešto šire, nešto novo, nešto staro, a niste mladenka danas. Nema svećenika da okonča dan, nema restorana da utaži glad. Eh, pa sada posegnite za tim svojim željama, one su uzrok toga. Kad dođemo do onog dana, kad sigurnost nije sigurna, Cro Cap nije uz nas. Imate li hrabrosti da izvučete svoju posebnost na površinu, da ustanete uprkos svemu i kažete: „Ma mogu ja to bolje i ja to hoću drukčije?“. Pssst drugima, možda neće shvatiti ovaj egzistencijalni trenutak, u sebe, pod sebe i nad sebe. Ako ste se gubili dugo, ne znači da ste izgubljeni. Ometeni ste samo na putu do svoje svijetlosti, trenutka beskonačnosti unutar svojih zidova mogućnosti. Što su vaši djetinji snovi, gdje ste zamišljali karijeru, ljubav dobili, koliko ste bili sputani očekivanjima drugih osoba, skrenuili zbog istih od svojih želja? …
Razmislite o ovome, nastavljamo idući put. Ponudit ću vam solucije, a nastvaljamo malo drukčijim putem. Treniramo osobnost. Ostanite fit do tad. ,)
Nandi Uzelac
Ostavite odgovor