P.S. I DON’T LOVE YOU

Autor:

Dijana Knežević
0 Shares

“I’m looking for love. Real love. Ridiculous, inconvenient, consuming, cant’t-live-without-each-other love.” – govori Carrie Bradshaw u seriji “Sex and the city” koja prosto peva o ljubavi. Između ostalog.

Dobar deo poslednjih mesec dana provela sam u toplini svoga doma, udobno smeštena u fotelji, uz ogromne količine hrane, i sve sezone pomenute serije – i to ne zbog toga što sam u gladnoj potrazi za “soul mate-om”, vec zbog toga što je januar, prosto. Uz neke dane, iskričave, sladunjave, ili patetične boje – prosto bivaju uklopive. Ili bar apsolutno trebaju onda kada sunca zafali.

Carrie, dakle, traži pravu, snažnu, rušilacku ljubav, onu koja uništava svaku od prepreka na koju naiđe. I nisam sigurna da se sećam epizode u kojoj se u Njujorku slavi Dan zaljubljenih. Čak ni u šestoj sezoni koja je, eto, nešto novija i koja bi sasvim mogla da proprati modne trednove, a čini se da je i Dan zaljubljenih tek još jedan od modnih trendova.

Pre, recimo, četri godine, kada sam bila prvi srednje, na ovaj sladunjavi dan bila sam uronjena u potpunu zaljubljenost i sasvim panično tražila poklon koji bih na taj dan uručila čoveku koji je postojao pored mene. Ne zbog toga što tako treba, ne zbog toga što volim da pratim modne trendove, ne zbog toga što mu inače ništa nisam poklanjala… Prosto, činilo se adekvatnim još jedan dan iskoristiti za šaputanje onog, već prilicno istrošenog, “volim te”. Poklona, naime, nije bilo, ili ja bar nisam uspela naći dovoljno adekvatan. Prodavnice kao da su sasvim zaboravile na to da jedan srcasto-srcasti dan postoji. Zamišljajući da mogu biti maštovitija od prodavaca, ja sam mu poklonila flašu piva, savršeno dekorisanu, sve sa mašnicom i nekim lepim porukama koje sam za istu prikačila. I on se radovao, dakako.

Ove godine sam, eto, nastojala da probudim svoju maštovitost i zamislila da prodavnica može tek naposletku da mi malo, najmanje pomogne. Opet, ne zbog toga što tako treba, ne zbog modnih trendova, već zbog te dve, još uvek mi sasvim lepe, reči. Na svoje ogromno iznenađenje, u prodavnici sam pronašla nešto što je ubilo svaku nadu da u meni još komad mašte postoji. U jednom od omiljenih Novosadskih trznih centara su, recimo, čitava dva rafa bila posvećena Danu zaljubljenih. Kutije u obliku srca – raznih veličina, plišana srca sa neizostavnim “volim te” (koje se, pritom, dok tako bezobrazno, nepristojno “vrišti” sa polica – čini nadasve potrošenim), “Durex” – u specijalnom Dan-zaljuljubljenih pakovanju, šolje sa srcma i ljupkim rečima… i sve tome slično. Flaša piva sa mašnicom činila se bolesno neprimerenom. Čak i ”Ipod” sa mašnicom se činio bezvrednim. Ona silna srca prosto su sama uskakala u moju korpu namećući se kao lepša od svega postojećeg.

Naposletku sam, eto, i kupila jedno od njih, odlučna da bar boje sama iskombinujem i izmislim, pa sam mu prirodala žutu mašnicu, pa u njega ubacila (na žutom papiriću, dakako) stihove Mike Antića (on se, eto, uvek činio taman dovoljno sladunjavim), pa kupila i knjigu Bukovskog (valjda sasvim neuklopivog u ovaj dan, kao onda ona flaša piva), pa se setila i da, kao, umem da pišem, pa i napisala neke reči, koje sam potom u, naravno, žutu kovertu smestila. I nije mi se više to precrveno presrcasto srce činilo tako kitnjastim. I nisam se više ni samoj sebi činila kao čovek koji je osuđen da drži korak sa modnim trendovima, čak i onda kada pokuša da im se otrgne.

Suštinski, ne volim ovaj dan i sam po sebi čini mi se već previše kitnjastim. Nekada sam, u inat blještavilu ovog dana, volela da ga provedem sama, da nemam nekog kome bih poklonila nešto što bi 14. februar dodatno “nakitilo”. Istina je, ipak mislim, da ne možeš živeti u potrošačkom društvu, a da ne budeš odistinski deo njega i da te sve “ekonomske groznice” ne zahvate. Pa čak i ove, beskrajno šarene i besmislene. Kako god… Gledam “Sex and the city”, čuvam u sebi iskre patetičnosti i sladunjavosti, i volim da dajem i dobijam poklone i sasvim verujem u ono “živeli su srećno do kraja svoga života”. Ali ne, ne treba mi neki Dan zaljubljenih da me na to potseća.Sasvim bih mogla da shvatim da je u redu da nekome nešto poklonim – bez da me gomile crvenih, srcastih polica po nekim marketima opominju. Nastavila bih da verujem u lepotu Dana (u množini) zaljubljenih i da neki Dan zaljubljenih ne postoji, i da nikada nisam čula za Svetog Valentina, niti Svetog Trifuna. Ovako, ukoliko bih ovaj dan evenutalno provodila sama, tek bi se u meni mogla javiti želja da pogledam i “Sex and the city” film (ili neki još sladunjaviji, poput “PS I love you”), uz, na primer, tone papirnih maramica, i blagu ogorčenost kada vidim zaljubljeni ili “zaljubljeni” par kako se slatkasto kikoće i ljubi pod mojim prozorom. Ovako, dok ovaj dan ne provodim sama, imam nešto više mogućnosti: mogla bih Nekome objasniti da volim da bojkotujem 14. februar (za koji bi moja starija rodbina verovatno rekla isto što i za pubertet: “To u moje vreme nije postojalo”), takođe – mogla bih, i u ovom slučaju, da se predam sladunjavim filmovima. A mogla bih i da prihvatim činjenicu da je industrija maštovitija od mene i da joj odgovara da mi ubije nadu da u meni mašta postoji, pa da, eto, pokupujem gomilu srca sa gomile polica i da poverujem da ovaj dan samo tako i može da izgleda.

A sneg je napolju. I hladno je. I dani sasvim nemaju boje. I meni se ovoga puta, eto, sasvim sviđa da ih sa nekih polica pokupim.

Dijana Knežević

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.